VEDRANA RUDAN: Nijemci su pred sedamdeset godina ubili moju tetu Mariju u logoru, danas Nijemci moju djecu ubijaju kreditima

Piše: Vedrana Rudan

Gospođo Merkel!

S ogromnim sam zaprepaštenjem pročitala da ste posjetili ostatke Koncentracijskog logora Dachau. Ni jedan kancelar prije Vas to nije učinio. U tom logoru ubijeno je 43.000 zarobljenika. Čudno je kako ste se Vi jedini uputili prema mjestu njemačkog zločina udaljenom od Muenchena samo nekoliko desetaka kilometara. Čudno je stoga što Njemačka svijetu prodaje tezu kako je raščistila sa nacizmom i kako ulaže ogromne napore da kajući se za počinjene zločine olakša patnju preživjelima i potomcima žrtava.

Optužuju Vas da ste Dachau posjetili jer Vam je bio na putu prema jednom od šatora u kome ste održali predizborni govor i napili se piva. Mnogi misle da skrušenost u Dachau i ispijanje piva u šatoru, sve u razmaku od dvadesetak minuta, ne ide skupa. Može li se rečenicu koju ste u logoru izrekli:”Dolazim s osjećajem srama” zaliti pivom i djelovati uvjerljivo? Ne može ali nitko normalan od Vas i ne očekuje da osjećate sram. Uostalom, toliko je vremena prošlo, fašizam se nosi žešće nego ikad. “Sram” osjećaju samo političari u lovu na glasove onih koji su nekoga izgubili i zato što je zbog rastućeg fašizma nošenje “antifašizma” u trendu.

Zašto Vam pišem? Kakve ja veze imam s Vama? Imam, gospođo Merkel, imam. Moja teta, Marija Rudan, očeva sestra, 22.11.1944. izvučena je iz rodne kuće. Njemački vojnici su je zgrabili i odvezli u Dachau. Onoga dana kad su vrata logora širom otvorena ona ga nije mogla napustiti jer su je izdale noge. Bespomoćno je ležala na zemlji i preklinjala svoje supatnice da je iznesu na slobodu. One, i same slabe, to nisu mogle učiniti pa je izdahnula ne dočekavši pobjedu antifašizma.

Ja, njezina nećakinja, danas ne znam da li je to bio antifašizam ili zametak fašizma sa “ljudskim likom”, fašizma u kome robovi diljem svijeta rade dvadeset sati dnevno bez ikakvih ljudskih prava osim prava na rad i patnju. Samo u takvom svijetu političarka poput Vas može se u roku od dvadesetak minuta i “sramiti” i svoj sram zaliti pivom. Moram priznati, gadi mi se njemači “antifašizam” na isti način na koji mi se gadi i hrvatska “demokracija”.

Doduše, hrvatski heroji koji su iz Domovinskog rata izašli bez ruku i nogu, neki od njih, u društvu sa ratnim zločincima i mirnodopskim profiterima ovih dana prijete državnim udarom, uživaju u povlasticama, mjesečno na izgubljenim udovima zarađuju više nego vrhunski kirurzi ili piloti aviona. Oni su dobro naplatili i naplaćuju borbu za “demokraciju”. Hrvatska je mala, mlada, divlja zemlja u kojoj fašizam ne može biti onoliko sofisticiran koliko on to jest u velikoj, razvijenoj zemlji koja je nacizam patentirala. Meni, očito sam preosjetljiva, jednako teško pada Vaše licemjerje i “naše” divljaštvo. Drugačija sam. Fašizam mrzim u svakom obliku.

Nitko sam i ništa. Nikad ovo pismo nećete pročitati ali moja mržnja, strastvena mržnja prema političarima Vašega kova i hrvatskim zločincima koji su opet zgrabili Hrvatsku za vrat tolika je da Vam ipak pišem. U afektu. Gospođo Merkel, odgovorite mi na pitanje, koliko je Vaša antifašistička Njemačka spremna platiti život moje tetke Marije Rudan koju su Vaši ubili u njenoj dvadeset i drugoj godini?

Hoćete li mi isplatiti štetu za duševne boli koje osjećam iako mi Vi ne vjerujete? Po nekakvim zakonima koji govore da ratni zločin nikad ne zastarijeva sigurna sam da će mi netko od Vaših, Nijemci su pedantni, lako mogu provjeriti moje navode, možda poslati sanduk bavarskog piva. Zamislit ću da je to pivo krv njemačkih esesovaca i svih Nijemaca koji se i danas, na čelu s Vama, rugaju mojoj teti Mariji pa ću polako ispijati to pivo. Bocu po bocu, bocu po bocu, bocu po bocu. Napit ću se nacističke krvi za mir duše svoje i mir duše tete Marije Rudan.

Gospođo Merkel, jednom nacist uvijek nacist. Nijemci su pred sedamdeset godina ubili moju tetu Mariju u Dachau, danas Nijemci moju djecu ubijaju kreditima. Kad bolje razmislim, moja teta Marija Rudan imala je sreće. Kraće je patila.

Bez poštovanja,

Vedrana Rudan, nećakinja Marije Rudan